Jos jedna stara pjesma…jedan od neuspjelih pokušaja za bolju ocjenu iz Bosankog J. Svi koji su nešto pisali imali su veću ocjenu, pa hadj reko da i ja pokušam, stid me bilo fakat imati tri…

*** 

Jedan Ludi Mrav Za Govornicom

Mali mrav ne shvata ništa-
zašto ima srce, zašto ljubav boli,
ima tu crvnu maramu kojom zatvara oči…
i pjeva o ljubavi,
dok se iz daljine čuje glas:
"Ovdje se ne pjeva o ljubavi, budalo,
o ljubavi se ovdje ne pjeva!"

Mali mrav ne razumije ništa,
on stoji za govornicom
i čita pjesmu sa crvene marame,
zamisliti se ne mogu ljepše,
kao slava lijepe.

Mali mrav ne razumije,
prezir je jedno, a ljubav drugo.
Njemu je čitav život u sjenci
jednog imena

Pjesma je napisana septembra 2002 godine i pripada jenom malom ciklusu pjesama "Vidi ko je došao u naš mravinjak". I ova pjesma je jedna od onih koje su objavljene u časopisu "Avlija"

I ova pjesma je jedna od onih pjesam iz gimnaziskih dana…

objavljana ja u časopisu Preporoda,Avlija (broj 3) 2004 godine

Mrav Pred Semaforom

Ne, nemoj me tako njezno gledati

dok prolazim ispred tebe,

izgubljen poput mrava,

kao u nekom drugom carstvu…
A ja ne mogu biti takav.

Svijet ocito nije isti kakvog ga ti zamisljas ispod ocnih kapaka.

Tvoj pogled me boli, i tada ja

u potpunosti ne razumijem sebe.
 

Znaš, nije lahko živjeti kada ti srce postane vjetar

i samo bezveze hlupa

kao da ranije ništa nije bilo…

A sva historija koja biješe u srcu

biješe samo laž, il' ode na pogrešnu stranu.

A Srce, ono ostane…kao tvrđava bez vojnika,

ustvari čuva je samo jedan mrav,

a armija pred ulazom čeka zapovijed

612004-ta Ispovjed (Pjesma Za Tebe Zbog Krivca)

Hladno je…
i dosta je teško držati olovku…redati slova u riječi
a koje će neki drugi govornik, otprilike nešto

drugačije izgovarati nego što sam ja to zamislio…i sigurno
dosta toplije, a ne bi treblao
Jer znaj da bi sada više volo držati njenu ruku umjesto ove olovke.
Kada bi samo mogao da joj pričam a ne da pišem!

I neka sam proklet ako ikada bude čitala ovo, jer ona će zamnom

žaliti, a to ne želim, ne…

ne to uopšte ne želim

Svirala je tu veče Mocartovu  ''Mjesečevu Sonatu'', tako mi je bar

govorila, a ja sam slušao tu muziku i osjećao njene prste kako se kreću po drvenim tipkama

klavira (diveći se i veličanstvenim naborima na njenoj spavaćici koji nastaju pri pomjeranju ruke i ispravljanju tijela )

Naćulio sam uši da bi čuo njen uzdah i njeno ćutanje, naćulio sam uši da bi čuo muziku njene kose…

Tada sam bio daleko, okružen patetikom kiše i njenim kičom ( o da sam tada mogao ikako biti bliže, osjećao bi nevjerovatnu sreću, onu koja onog koji voli tjera da padne na koljena i moli za oprost jer ništa drugo u stanju nije da učini)

A krivac je uvijek isti. Onaj što zna sve moje nenapisane i 612003 napisane ispovjedi (onaj koga se bojim a dovoljno volim da ga smijem nazvati krivcem i reći mu da je pogrijesio)

Bio bi sretan…da sam bar mogao dozivjeti tada i jedan atom mirisa koji sa tvoje kože putuje kroz nabor tvoje haljine, nastao pri nekom pokretu

Ah kako bi večeras volio brojati niti tvoje kose umjesto zvijezda, o samo

kako bi veceras volio da tonem u smrt a ne u san

Pjesma je nastala 19. oktobra 2003, vraćajući se sa dzenaze rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, a konačan oblik je dobila 6. janura 2004 godine. Pjesma je nastala kao inspiracija iz knjige Standela Crveno i Crno i vjerovatno i vremenom tog citavog dana i noći.
 

P.S Svaka sličnost sa stavrnim likovima se svodi na ono standardno Niđe Veze

Jedan se drug trebao pomiriti sa djevojkom pa je trazio da mu nesto napisem,ja mu napisem i oni se pomire ali je pjesma je bila kao ono "drzi vodu dok majstori odu" hehe, helem nejse. Inace pjesma je trebala stati u jendu sms poruku,jer ovaj nije imao kredita…ono trebalo je da mu ostane i za trzanja…eh da je babi muda. Posalo je on pjemsu i ostao bez kredita.

Zakljucak bi bio: Bolje da je posalo ovu pjemsu onoj drugoj , (i poslao je kad je dopunio kredit ali onda nismo imali za pivu)

Vuk Ovci sa 1,2t svijelosti

Ah…kako bi ti volio pokloniti sve lijepe riječi u isti mah.

I Sve ruže Holandije i prlijepe šume Amazona

U meni si pokrenula najlepšu muziku, boje, moje sunce,

sjenke drveta i prostora

A te boje tako mlade…žuto, crveno…zeleno…

(Mjenjaš ih svaki put kada me dodirneš)

Sve tamne stvari govore mi o tvome sjaju

koji se utapa u divne tkanine tvoje odjece.

Ah…Koliko samo svijetlosti u jednom jecaju Volim TE

                                              pisano negdje oko septembra 2006

Letjeti će mo kroz
proljeće i ljeto
kroz sve bezdani neba,
i ako kakav miris ili šum zemlje ili vode…
koraci nečeg..il’ neki posjetilac nenajavljeni priđe i pokvari to
Ništa drugo neće biti nego ono što je bilo
u nedostatku svega drugog, rečenog ili nerečenog…
* * *
(mada ima onih koji pričaju
više zbog same nade u njihovom oku i uhu,
Da će i oni moći pozdraviti veliki grad)
* * *
ali šta ako i vi nazovete moje riječi zločinom
i zatvori te me u tamnicu, isto kao što su to činile vojske i prije vaše
iako ja poštujem ono što čovjek gradi bez ograničenja
(a ti si naletila na mene i vidjela me kako palim
i u isti čas pišem riječi u mračnom stubištu)
* * *
Ali u tom trenutku si mi ti pružila ruku, zar ne
iako sam tada bio samo strašilo
sa sleđenim čulima
(ali su se odmrzla
bez nekog velikog razloga…uobičajne su bile posjete
i sve drugo što je i svama došlo)
I zato napisah riječi sa početka i sada ih objašnjavam
u strahu svega rečenog ili nerečenog

Ovakve pjesmice prof. Hajrunisa baš i nije volila…jer je i onako mislila da je nas razred zeli ubiti. Ako sam pisao trebao sam da pisem ljubavne pjesme, da ne naskodim nikom. Pjesam je napisana hehe u novembru, u 4tom razredu gimnazije

Jutros, 13. novembra, objesio se čovjek!

Nesto mi ga nije bilo žao,

valjda zato sto ga nisam ni poznavao.

Čuj, čovjek ubio samog sebe – ustvari, opet

je čovjek ubio čovjeka,

sa razlogom ili bez razloga, on je ubica!

I to me više ne interesuje…

Juče,12. novembra ubila se jedna baba,

moja susjetkinja sa gorjeg sprata.

Fina…prijatna baba –

Bacila se sa vrha zgrade – nasli joj mrtva

sina u korpi za otpatke u gradskom parku.

11. novembra umro čiča, vlasnik jednog dućana

u čarsiji – poznavao sam ga…vec ostario…

10. novembra rodio se jedan novi žlivot!

***

A sada mi stvarno nije jasno…I to me brine…

Da I' je odlazak tako prost kao i sam dolazak.

Jedna Dosadna Ljubavna o 7 Malih Prasčića

eh kad se sjetim gimnaziskih dana…evo jedne koju sam napisao u trecem razredu gimnazije. Inace pjesme sam pisao samo zato da bi kod profesorca Hajrunisa imao 3…

Ti si me ubila i ne znajući za to!

Sta ja tu mogu.

Isla si prema meni sa velikom armijom,

i po svaku cijenu htjela si da me osvojis (mada je moja

tvrđava samo primitivna koliba i nista vise).

Pao sam bez borbe … predao se. Moja su

koljena bila okrvavljena, uzalud klečući pred

tobom, da me postedis.

A ti si me osvojila.

Postao sam tvoj rob, ovisnik, postao sam gluh za

sve rijeci koje nisu potekle iz tvojih usta …

Postao sam sretan rob … a u tamnici.

Sva moja sreća stala je u jednu času vode koju si mi

dva puta sedmicno donosila …pjevajući … svojim ispucalim usnama.

Nisam patio –

uvijek sam birao najljepše kamenčiće iz šljunka na podu tamnice,

koristeći svaku nit svjetla, koje bi dolazilo

onda kada vi dolazite…

Probirući kamenčić… po kamenčić …kamenćić

umro sam, a ne znajući za to…

Drago mi je bilo što si izrazila želju da ti pošaljem razgeldnicu iz

Maribora. Poslao sam ti je(mada bi je poslao i da mi nisi rekla) Jedva cekam da te vidim. Dugo nisam ništa pisao,otvorila si mi onim razgovorm nove poglede, pa sam ponovo kupio papir,onaj tebi najdraži A4 formata, i počeo da pišem.

Umjesto mog pisma, siguran sam, da si ocekivala jos jednu pjesmu ali nisam mogao…Već duže vrijeme ne pišem ništa i nemam dovoljno onog što čovjeka tjera da piše o ljubavi (koja se javlaj svakog šestog u mjesecu) ili možda ima ali on nece to sebi da prizna. Mada imam neograničenu želju da ti poklonim pjesmu…Šaljem ti staru pjesmu sa malim izmjenama(U mojoj glavi su samo otrcani stihovi…koje više niko ne želi da čita!)

U Sloveniji mi je bilo lijepo…u početku. Ama i sama znaš da naš čovjek teško se prilagođava tom načinu života. Čovjeku počne nedostajati miris šume i smeća. Poželi čovjek da ponese čitav bostan, a da ne trpi rafale pogleda i komentara o našoj prokletoj glavi. Mada su nam dalji rođaci slovenci su ipak previše na zapadu.

Nedostajala mi je tvoja blizina, tvoja riječ i ono sve što čovjek ne zna da cijeni sve dok toga više ne bude. Znam da bi željala da pišem u ovoj pjesmi što osjećam prema tebi, ali kasno je…eto izmjenio sam pjesmu, tako da ti više nisam dužnik.

P.S.Pogađas, trebalo bi mi jedno 100 KM hitno….

***

Popodnev je.Večer polahko uspavljuje dan. U čaši mi je ostalo još malo bijelog slatkog vina, a vino je ipak svjedok ljubavi (ponekad i pijanstva ali to će mo sad da zaboravimo)

Nikad nisam uspio razumjeti zašto su ti se svidjele moje pjesme. Nijedna nije bila pisana za tebe (mada bi svim srcem volio da jesu i ako ti nešto znači, poklanajm ti ih)

***

Ti si moja ljepotica ( a to sam govotio i mnogim drugim ali se niko nije htio da nasmije na to kao što si Ti to učinila) a tek tvoje ime - muzika

Pjesma nad pjesmama,

u kojoj se poslije svakog slušanja čuj nešto novo

(ah, moje su riječi zarobljane bodljikavom žicom koja neda da ti poklonim ni jedan cvijet koji bi ti kasnije držala svojim rukama i čiji bi miris voljela da prolazi tvojim nozdrvama)

Klečem i tebe molim da ipak priđeš i uzmeš taj cvijet. Ničim drugim nemam da te molim do suzama, a tako me strah…

Uzmi ga! - pričaće ti priče.

Roman…

Roman koji govori samo o tebi, o crnim tvojim kovrdžama i mene tad zaboravi.

Ja ću te čekati kao stolica ostavljena na njenom uobičajnom mjestu u vašoj sobi!

ja ću…a već si otišla.

Otišla?

Da li si uopšte bila?

Bila si, ostavila si iza sebe parfem koji uzdišem. To je sva tvoja prošlost.

***

Tako je govorio On o tebi, a ostao je sam

kao pismo zaboravljeno prije nogo što je i pročitano

Nije ti se svidio njegov cvijet, pa da, to je za tebe običan bršljan pored kojeg prolaziš u svom vrtu svaki dan i nikada ga ne primjećuješ, pokoji put ga i zgaziš jer je nikao na pogršnom mjestu.

Poklonila si mu i osmjeh…

A da li je to bio samo osmijeh ili grč koji se iviči sa umorom,

Svejedno stavila si taj bršljan u zdjelu sa puno ruža, a za one koje neshvataju tu muziku to je samo običan miris koji mami pčele.

Bio je odpadnik svih crkava,svih vjera

jer je mislio da smo za tebe vrijedi umrijeti

(zato bar nije plakao pritom i patio)

Tvoja usta su govorila tako prirodno o njemu u prošlom vremenu

***

A ja ću tebi opet pokloniti najljepšu plavu haljinu, najljepsu historiju tvoga grada, najveću vojsku…mirisne riječi koje opisuju miris divljih jabuka koje te stisnu za grlo i tjeraju te da se zasmiješ

Moje oči nemogu zamisliti život bez tebe (pa tako da i ja živim samo zato što ti tako želiš)

A govoriš uvijek sa puno nijemih riječi

***

Hoću da ti kažem veliku tajnu, zatvori sve prozore. O da znaš samo kako se…Bojim tebe

Tvog' lika večerima na prozoru

(Tvog našminkanog lica i svog izopačenog lika u ogledalu pred spavanje) Bojim se gestova…koje ti činiš od riječi koje se neizgovaraju

Bojim se vremena, brzog i laganog

bojim se tebe…

Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata

i stavi vatu u ključaonice

Lakše je umrijeti nego voljeti! (a to govorili su mnogi pjesnici,
pa i oni sto se samo nazivase tako)

Zato me strah…smrti

Ljubavi moja