eh evo jedne pjesme nastala skoro…mada se dugo vec(2-3 godine(2005/06)) vrtila po glavi i dobijala svoj krajnji izgled. Pjesma je nastala ponajvise inspiracijama iz knjige ”Povijest Pornografije” od Gorana Tribusona.

Na jednoj pozornici
(Da li si ti poslije njega)

“Sad bi svi da budu pjesnici”
Tako je počeo a ostali su ga slušali
“Pa to je prekrasno”-nastavio je
“Da li želite da vam ime napišemo
velikim slovima ispod pjesme da se bolje vidi,
da vam dodamo još jedno h na kraju pa da ga ima
jedan lijep i okrugao broj puta u pjesmi…mozda
ce biti lakse za analizirati.
Ali nebrine me to više, o tome se ionako više niko
ne brine…
…Volio bih da ipak nešto nisam primjetio, a to je
da među mnoštvo turcizama(što znam a i mnoštvo što neznam značenje)
u oči mi se kuje riječ kruh a u stihu iznad kaplje riječ hiljada…”

Tada su ga prekinuli aplauzom (koji je poceo neko
iz prvih redova), dok je Ahmo sa strane nesto mahao rukama
Pogledao ga je i onako zbunjeno ponovo se okrenuo slusateljima i rekao:
“Ah pa da o tome se i onako vise niko ne brine”

* * *

Sad svi pišu i to je dobro. Meni je sve teže…
i čitati i pisati…
Ja neznam pisati o tome kako je ona lipa posađena
i ko ju je, sa kakvom pjesmom, namjerom sadio…baš tu i
baš tad…ali znam drugu priču…

Kišilo je tu veče. Čekao sam…Od prilike negdje
na polovini druge cigarete primjetio sam kako mi prilazi.
I mada znam da me ulična rasvijeta uvijek laže…i još kiša…
i tri do četri čaše vinjaka…eh…
A svijetlost pomalo žuta a malo zelena…kapala je sa njebog lica
prema grudima koje su se ocrtavale na purpurnoj košulji
Svaki njen korak(a volio bih da ih je tad bilo više) odavao mi je
tajnu…šta da radim
Osjetio sam miris svakog tog pokreta. Svakog treptaja!
(Ah da znaš da is mi takva najljepša i da nije tebe jedino bi se
divio vinjaku i uživao u mirisu cigarete)
Lagano je sjela pokraj mene,ne mareći što je klupa mokra.
Dugo smo ćutali - Tako je najbolje pomislih
Ionako sem koje ofucana fraze nemam ništa pametno da kažem…
njene vetrine su vjerovatno pune takvih, a za tipove kao ja…sigurno za
takve ima jednu lijepu lopatu…
Znao sam da to nemože trajati dugo
Zašto šutiš – Upita ona
Ah kako mi je bilo lijepo nositi teret tog pitanja
Taj dah koji dodiruje i glas koji ulazi u moje desno uho
Sacekao sam njen pogled i sasvim nerazgovijetno promrmljao
par rijeci
A ona je,prveći da me je razumjela,pocela da priča
o svojim priajteljicama,prijateljima…ljubavnicima
O tome kako nije nervozna kada ima PMS…
Pitala me o mojim stihovima i pritom stavljala moju ruku na svoja
koljena
Lipa je sjenila pa tako da joj lice nisma mogao vidjeti
ali bi ga osjetio svaki put kada bi se usnama priblizila mom obrazu
Osjecao sam boje njenog lica…boje ove kišne večeri…pa te
usne koje se nude..ah…manje…rumene…al vise vruće nego obično
Progovorio sam sa malo zabranjenih rečenica…da bih zadovoljio
njenu potrebu za stihovima…a tada bi se njene oci rasirile
kao da su sigurne da su nastali samo zbog nje
Moj pogled bi se zavrsavao tada duboko u horizontu njenih ociju
trazeci jos koju metaforu Balaševića koju bi vjesto prilagodio njoj
i tako glabao vrijeme…a veče je počela da teče sve brže…i brže…i brže
I kada više mi nisam morao krasti riječi Đoleta da bi razigrao njene oči
i dobio jato toplote… kada su iz lude glave počele izlaziti riječi samo za nju
…sad već noć je počela kukavički
da biježi…i kad više nisam mogao da je ustavim…Stao sam…Zbog straha….
…jer sam znao da sam te noći samo njen dobar kaput

Damir Nukic 2008