Jedna Dosadna Ljubavna o 7 Malih Prasčića

eh kad se sjetim gimnaziskih dana…evo jedne koju sam napisao u trecem razredu gimnazije. Inace pjesme sam pisao samo zato da bi kod profesorca Hajrunisa imao 3…

Ti si me ubila i ne znajući za to!

Sta ja tu mogu.

Isla si prema meni sa velikom armijom,

i po svaku cijenu htjela si da me osvojis (mada je moja

tvrđava samo primitivna koliba i nista vise).

Pao sam bez borbe … predao se. Moja su

koljena bila okrvavljena, uzalud klečući pred

tobom, da me postedis.

A ti si me osvojila.

Postao sam tvoj rob, ovisnik, postao sam gluh za

sve rijeci koje nisu potekle iz tvojih usta …

Postao sam sretan rob … a u tamnici.

Sva moja sreća stala je u jednu času vode koju si mi

dva puta sedmicno donosila …pjevajući … svojim ispucalim usnama.

Nisam patio –

uvijek sam birao najljepše kamenčiće iz šljunka na podu tamnice,

koristeći svaku nit svjetla, koje bi dolazilo

onda kada vi dolazite…

Probirući kamenčić… po kamenčić …kamenćić

umro sam, a ne znajući za to…