Jedna Dosadna Ljubavna o 7 Malih Prasčića
Jedna Dosadna Ljubavna o 7 Malih Prasčića
eh kad se sjetim gimnaziskih dana…evo jedne koju sam napisao u trecem razredu gimnazije. Inace pjesme sam pisao samo zato da bi kod profesorca Hajrunisa imao 3…
Ti si me ubila i ne znajući za to!
Sta ja tu mogu.
Isla si prema meni sa velikom armijom,
i po svaku cijenu htjela si da me osvojis (mada je moja
tvrđava samo primitivna koliba i nista vise).
Pao sam bez borbe … predao se. Moja su
koljena bila okrvavljena, uzalud klečući pred
tobom, da me postedis.
A ti si me osvojila.
Postao sam tvoj rob, ovisnik, postao sam gluh za
sve rijeci koje nisu potekle iz tvojih usta …
Postao sam sretan rob … a u tamnici.
Sva moja sreća stala je u jednu času vode koju si mi
dva puta sedmicno donosila …pjevajući … svojim ispucalim usnama.
Nisam patio –
uvijek sam birao najljepše kamenčiće iz šljunka na podu tamnice,
koristeći svaku nit svjetla, koje bi dolazilo
onda kada vi dolazite…
Probirući kamenčić… po kamenčić …kamenćić
umro sam, a ne znajući za to…